Thursday, October 14, 2010

Sport (autor: Moris Semjuel)

Iz knjige "Vi Neznabošci" (You Gentiles), Maurice Samuel, 1924. 
------------------------------

Najzapanjujuća stvar u vašem životu, koja je i najviše u suprotnosti sa našim životom, je sport. Pri tome ne mislim jednostavno na vašu ljubav i privrženost, na vaše oduševljenje fizičkim aktivnostima, i bujnost te vaše strane, nego na psihološku i socijalnu institucionalizaciju sporta i sportskih organizacija i vladajuću ulogu sporta kao načina i izraza vaše duhovne energije.

Neću ulaziti u istoriju sporta kod vas niti praviti poređenje sa potpunim nedostatkom iste kod nas. Ali zasigurno postoji nešto od izuzetne važnosti u činjenici da su sportovi imali vladajuću ulogu u vašoj prvoj višoj civilizaciji, da su bili religioznog karaktera i da su bili središte pažnje i naklonjenosti masa. Činjenica da je ovakav ogroman značaj ove manifestacije života bio ignorisan je uglavnom posljedica pompeznosti istoričara kojima su čast i ”učenost” važnije od istine i koji, često bez dovoljno bistrine, razumijevanja, cinizma, vještine, prostaštva, naklonjenosti i životnosti, ukratko – bez dovoljno svjetovnosti da bi razumjeli šta se događa oko njih u novinama, politici i raznim pokretima, misle da svejedno razumiju istoriju koju izgleda smatraju ne kao jučerašnje akcije ljudi koji su danas oko njih, neko kao odvojeni i interesantni sistem nepristupačan običnoj nekultivisanoj inteligenciji. Nema potrebe da se ide u daleku istoriju. Kada pročitam ”ozbiljna” razmatranja istorije našeg vremena, i vidim u kakvoj zavjeri gluposti naši istoričari ignorišu najpotentniju manifestaciju modernog života – sport, fudbal, bejzbol i koncentrišu se skoro jedino na takve trivijalnosti kao što je politika koju niko ne uzima ozbiljno, ispuni me zapanjenje i očaj. Takvi ljudi ne mogu pisati pravu istoriju. Ali neka zapažanja postoje, i koliko god malo pažnje ”ozbiljni” istoričari poklanjaju tome, neizbježno osjećamo da je glavna slobodna strast, tj. strast koja nije neophodno uzrokovana borbom za opstanak, glavna duhovna strast, bila sport: pogledajte do detalja razvijenu religioznu proslavu sportskih događaja organizovanih oko atletskih takmičenja; pogledajte veličanje i ljubav koja se izlivala na atletske velikane; pogledajte koliko su najveći i najnadahnutiji talenti bili posvećeni njihovom veličanju; pogledajte koliko su se snažne strasti javljale među masama u sportskim događajima u Atini, Rimu, Vizantiji i drugdje.

Ali u ovom pogledu, kao i u mnogim drugim, istorija je mnogo manje značajna od kontakta sa životom. Nema potrebe da učim istoriju ili čitam knjige da bih znao šta vam sport znači. Jedino treba da osjetim emocije oko mene, pročitam vaše novine, pogledam zapise sa vaših univerziteta. Najsigurnija, najdosljednija i najpostojanija slobodna emocija u vašem životu je sport. I kada ovdje u Americi (kao uostalom i drugdje) neki od vaših profesora i nastavnika osuđuju nadmoćnu ulogu sporta u školama, oni ustvari ne razumiju vaš duh. Vaš duh jeste sport: posebno vaši mladi ljudi, koji još nisu uvučeni u borbu za opstanak, i čije su emocije zato većinom slobodne, nalaze u sportu, u igrama, takmičenjima, najzadovoljavajući izraz svojih instinkta.

Naravno, u najvećem broju slučajeva se, i profesori i publika, uprkos povremenim šalama na sopstveni račun ili na račun institucije slažu sa stavom mladih i hrabre ih ne samosopstvenim energičnim zanimanjem za organizovani sport van škola, nego i strastvenom pažnjom kojom prate sportska događanja unutar koledža. Opšte je poznato da su naučna dostignuća i nerazumljiva i neinteresantna prilično širokoj masi studenata, i da se akademski rad ni u kom slučaju ne može nadmetati sa atletskim dostignućima u osvajanju srca i interesovanja i studenata i širih masa. A čak su i oni koji jesu u stanju razumjeti sadržaj naučnih dostignuća, ipak snažnije privučeni sportskim dostignućima.

Ne slažem se uopšte sa ponekim kritičarima vaših univerziteta koji u ovakvom stanju stvari vide pad duha zemlje i njenih nastavnika. Ovakvo stanje stvari nije dekadencija, nego puno i živo cvjetanje vašeg duha. To je vaš način života.

Tvrdnja većine vaših vaspitača da se moralni instinkt vježba na fudbalskom i bejzbolskom terenu, boksom, veslanjem, rvanjem i drugim takmičenjima je istinita, istinitija možda nego što većina od njih shvata. Vaš idealni moral je sportski moral. Intenzivna disciplina igre, duh fer-pleja, kvalitet izdržljivosti, zdravog humora, propisane ozbiljnosti napora, odanosti, borbe bez zle namjere ili gorčine, spremnosti da se kolegijalno, drugarski zaboravi (“like a sport”, prim. prev.) -- sve se ovo u najčistijem i najneposrednijem obliku ispoljava u dobro organizovanim i pažljivo regulisanim sportovima na koledžu. A na iskustvima i lekcijama koje ovi sportovi nose, zasnovan je vaš čitav duhovni život.

Nepravedno je stoga odnositi se prema ovom aspektu vašeg života neozbiljno: vi sami često ne prepoznajete (osim instinktom koji se obično zanemaruje) koliko je to duboko ukorijenjeno u vašem životu. Time što ste sport odvojili od javnih i organizovanih dužnosti i poštovanja koje odajete duhovnim vrijednostima (tj., u crkvi), rascijepili ste sebe. I odatle potiče komparativna slabost vaših crkava koje su zasnovane na pogrešnoj osnovi. Sport jeste za vas ozbiljna duhovna stvar. To je ispravna simbolizacija, savršeni ritual, u kojem vaše duhovne snage nalazeći izraz takođe nalaze vježbu i izdržavaju se. Oni koji su, prije postanka Hrišćanstva vezivali sport blisko sa vašim religioznim životom su bili bistri. Danas vi praktikujete, na širokoj skali, problematično licemjerje nesretnih preobraćenika koji su ubijeđeni razumom u novu religiju ali čiji ih stvarni i zdravi instinkti vode u smjeru skrivenog poštovanja starim bogovima. Da je sportu dato pravo mjesto u vašim priznatim religioznim institucijama, u crkvi, vi biste bili sretniji, čišći i snažniji.

Jer sa pretostavkom, u jednom trenutku prihvaćenom, da je život jednostavno radosna avantura, borba, passage-at-arms, vi i ne možete bolje nego da je simbolizujete u vašim atletskim takmičenjima, Olimpijadama, sa lokalnim obožavanjima izražavanim na seoskim travnatim terenima i u gradskim atletskim halama i akademijama. Strogoća pravila (svetih rituala) koji su prisutni u otvorenoj vezi sporta i religije svjedoči o dubokoj sili koja ovo dvoje čini jednim. Zaista, čak i kada su religija i sport razdvojeni postoji više moralnog gađenja spram lošeg sportskog ponašanja (varanje u igri, kukavičluk, izdaja, prekršaj, itd.) nego spram povređivanja moralnog pravila koji ne nosi nikakav sportski karakter. Vi stoga ne možete uraditi ništa bolje, sa vašeg aspekta, nego usaditi u vaše mlade snažnu ljubav i poštovanje spram ispravnog sportskog ponašanja i ohrabriti ih u učešću u oštro regulisanim sportovima. Ako se odgajaju sa postojanošću, oni će nositi kroz čitav život duboki osjećaj pravde i nepravde prema vašim uputstvima. A naravno, nemoguće je obezbijediti bolje vaspitanje od onoga koje je povezano sa vašim najmoćnijim obrazovnim institucijama.

Tačno je da svaki sistem, viđen čak i iz sopstvenog ugla posjeduje potencijalna zla. Lokalni, klupski mentalitet može postati toliko jak da iskrivi svrhu sportske institucije. Žudnja za pobjedom odnosno da se bude na strani pobjednika može postati toliko gorka da nadvlada moralni osjećaj; i borbe među šampionima (kao nekad među vođama armija) može ustvari obeshrabriti pojedinačno učešće. Međutim svaki sistem koji ima života u sebi je podložan ovakvim opasnostima. A čak i od zla se može izvući dobro. Ako milioni gledaju bez daha borbu šampiona, ta borba, vođena pod najboljim sportskim pravilima, postaje jak uticaj, a prave atlete mogu postati učitelji nacije.

A takođe, gledajući ga samog za sebe, sportski moral takođe posjeduje strogu disciplinu (ako već nema, gledano iz našeg ugla, bilo kakvu vrstu duhovne iskrenosti), isto kao i Božji moral. Takođe je teško i zahtjevno biti džentlmen kao i biti dobar. Naravno, ova dva koncepta se u mnogim aspektima preklapaju premda su ukorijenjeni drugačije. Oba traže odricanje i poštovanje pravila. Oba predstavljaju napredak protiv moralne anarhije.

Karakterišući vaše etičke koncepte već sam pomenuo osnovne razlike koje ih razdvajaju od naših. U našem životu i problemima ljudskih odnosa nema ni traga sportskom moralu. Naš životni moral ne može biti simbolizovan minijaturnom reprodukcijom. Mi nemamo igranu predstavu života. Naši mladi kao i odrasli su od početka upućeni na sam izvor, na riječ Božiju, na riječ proroka ili učitelja koji govori u ime Božije. Odnosno ako izuzmemo religiju iz ove tvrdnje, naši mladi i odrasli su prožeti osjećajem apsolutnog u njihovim moralnim odnosima. Naše vrline ne posjeduju raskošnost i šarm; naša zla nisu ublažena dobronamjernim i prekrasnim licemjerstvima. Ubistvo (osim u samoodbrani) je ubistvo, bilo da je počinjeno u dvoboju sa svim džentlmenskim pravilima, ili u bezgraničnom bijesu. Mi kada se nalazimo licem u lice sa protivnikom, i jedan mora da ubije drugog, mi to radimo na najefikasniji način: mi ne možemo razumjeti ideju da pravila ponašanja mogu upravljati činom ubistva. Mi ne možemo razumjeti čovjeka koji napadajući drugoga, insistira da taj drugi, u samoodbrani, udara samo iznad struka. Taj strani karakter – džentlmen-lopov, galantan i privlačan desperado, koji se javlja sa tako značajnom učestalošću u vašoj popularnoj literaturi, možda najbolje opisuje ono što želim reći. Ideja ”džentlmen-lopova” je potpuno nemoguća za Jevreja: samo vi neznabošci, sa vašom idealizacijom sportskih kvaliteta, možete objediniti nemoralnost i Ritterslttlichkeit (”osjećajni vitez”, prim. prev.) u liku opšte popularnog heroja. Vjerovatno je, naravno da većina vaših Robin Hudova i Clod Duvala nisu ništa više nego obične siledžije, lišeni čak i viteštva: ali njihov značaj nije u onome što su zaista bili, nego u onome kakvim ih vi napravite u svom obožavanju. Postojanost ovakvih tipova je očigledna danas isto kao što je i uvijek bila, danas kada je mašta ljudi zavedena a mladi privučeni u oponašanje raznim ”Lupin-ima” i ”Raffle-ima” iz svijeta knjiga. Nikada mi Jevreji nismo saosjećali sa ovakvim tipom karaktera. Mi smo neosjetljivi na privlačnost ”ispravnog” i gracioznog kao zamjenom za naš moral. Viteško ili ne viteško, dvorsko ili ne, sportsko ili nesportsko u našem stvarnom životu ne znače ništa. Mi samo pitamo: da li je pravo ili ne?

Jer pravila koja vi unosite u život sa atletskih polja nemaju nikakve veze sa konačnim moralnim vrijednostima vaših postupaka i služe samo da vam daju moralnu satisfakciju da ste ispoštovali ovo ili ono pravilo, radeći bez obzira i dalje tačno ono što hoćete. I tako, odrasli i inteligentni kao što možete biti, vi sprovodite lov na životinje sa najčudnijim i najozbiljnim pravilima. Ne smiješ ubiti goluba ili zeca u sportu ako ta i ta pravila nisu ispoštovana – to nije ”sportski”. Pravite veličanstvenu listu moralnih zadataka sa ovim pravilima. Ali kakve, za ime Božje, to ima veze sa pravdom i nepravdom ubijanja bespomoćnih životinja radi sporta?

I u posao, kojij je za vas u suštini onaj stari ”ubij ili budi ubijen” haos, direktno preveden na moderne socijalne oblike i termine, vi pokušavate da unesete besplodnu galantnost koja će vam dati osjećaj da ”igrate igru”, dajući pri tome slobodu vašim najgorim instinktima. Time mislim da, izuzimajući zakonske obaveze, vi pokušavate da unesete u domen poslovnih odnosa čudnu preciznost majstora mačevanja, ljubaznosti i izgovore, slogane i šifre koji samo naizgled ublažavaju elementarnu brutalnost borbe. ”Služba”, ”dobro naroda”, ”poštena nagodba”, sve fraze iz škola za reklamu koje daju ton nestašnog drugarstva svijetu koji je u osnovi beskrupulozan – ovo nije namjerno laganje, nije namjerno licemjerje. Vi vjerujete da poštovanje ovih formalnosti čini moral. Ono istina čini nekakav moral. Ali mi, sa naše strane, ne poznajemo nikakav poseban sistem koji odvaja posao od ostatka života. Čovjek je onoliko pošten u poslu koliko i u bilo čemu drugom. Za nas, posao nema specifični idealizam ili dvorsku etiketu, nekakav poseban kod časti. Mi smo pošteni i istiniti ili smo nepošteni i neistiniti: to nema nikakve veze sa time što smo trenutno u jednoj ili drugoj igri, što smo prodavac, krojač ili bankar. I pošto mi ne možemo, po svojoj prirodi, da vas pratimo u ovim nestašnim poskakivanjima i zavijucima, nego idemo pravo ka cilju koristeći jednostavan zdrav razum i poštenje ili nepoštenje u datoj situaciji, vi nas morate smatrati (kao što mnogi od vas i rade) lišenim ”etikete”, tj. vašeg morala.

Slične podjele u drugim osnovnim stavovima ilustruju suštinsku razliku među nama. Vaš odnos prema borbi (dvobojima, ratovima) i sve vrline vezane za borbu, je jedna od stvari u kojima mi ne blistamo. Za vas, hrabrost je cilj sama po sebi, isto tako i biti veličan i obožavan, to je davanje moralnog smisla nekome činu. Za nas, hrabrost je samo način da se dodje do cilja. Tako je vaša hrabrost borbena, naša je pasivna, vaša je napadačka, naša odbrambena. Heroizam igra veliku ulogu u vašem idealizmu, u našem nikakvu. Boriti se, to za nas nikad nije slavna rabota. To je prljava rabota: mi je činimo kada moramo (pretpostavljam da kada je u pitanju hrabrost, nema se mnogo šta birati između nas i vas) ali se ne možemo pretvarati da je prljava neophodnost uzvišena vrlina. ”Dulce et decorum est pro patria mori” nije jevrejski osjećaj: jer nije slatko umrijeti ni za šta: ali ako za nešto moramo umrijeti, umrijećemo.

Takođe, mi ne veličamo ratnika kao ratnika, nasuprot našim povremenim pojedinačnim zastranjivanjima od tog stava. Ako moj brat poludi i napadne me, i ja ga moram ubiti u samoodbrani, kako mogu biti srećan zbog toga? To je brutalan i mizeran posao i treba da se završi i zaboravi što prije. Ovo je u osnovi jevrejski stav prema ratu i ratnicima. U Bibliji nisam našao oduševljenje ratom i ratnicima. Naša radost u pobjedi nije veličanje ratnika nego samo žestoka sreća zbog toga što se preživjelo. Borili smo se sa gorčinom, osvetnički, sa namjerom da ubijemo: i naš Bog je bio Bog rata. Ali bilo kako bilo, što se nas tiče kakvi smo danas, znam sa potpunom sigurnošću da samosvjesni Jevrej, Jevrej koji je prožet jevrejskim životom, prezire ratnika kao takvog, gnuša se rata: i iako je on u stanju umrijeti za svoju vjeru kao i bilo ko drugi, odbija da napravi veseli ritual od borbe.

Jer kad vi neznabošci tvrdite da se gnušate rata, vi ustvari varate sebe. Rat je najuzvišeniji od svih sportova i time najdublje obožavan. Da li vi žalite kada morate u borbu? Da li vam nacija pada u očaj kada se rat objavi? Da li možda ispitujete vaša srca pažljivo, surovo, ne biste li otkrili da niste slučajno sami krivi što ta monstruozna stvar mora da se dogodi? Da li vas prožme drhtaj strave: ”Možda smo mi krivi”? Da li krećete na zadatak odbrane ili napada mračni, sa grozom i gorčinom? Ne, vi dižete vaše najljepše zastave, puštate veselu muziku, vaša krv teče ubrzano i sretno, vaša lica se razvedre a oči zasijaju. Veličanstveni nadolazak snage prati ovo bacanje, odnosno prihvatanje rukavice. Sa kraja na kraj zemlje, novosti zvone, i svaki hrabar čovjek i žena, svaki čovjek i žena ”crvene krvi” žudi za učešćem.

Moram jasno da kažem da ne mislim da ste svi vi ovakvi heroji ratnici. Nema sumnje da su milioni vas u svakoj državi nerado išli u rat. Ali ovo nije suprotno mom uvjerenju. To samo znači da milioni nisu sposobni da dostignu idealni moral koji vi njegujete. Ali čak se i najveća kukavica, i najneradiji regrut, igra u svojim emocijama sa avanturama i trijumfima rata. Ja u ovoj knjizi govorim o idealima kojima vi težite i iz kojih izvlačite vašu moralnu inspiraciju. I sigurno je da vam je sam rat, nezavisno od svih ciljeva i opravdanja, osnovna potreba: a objava rata dugo čekani signal oslobađanja, pozdravljan sa ekstravagantnom i histeričnom radošću. Nije ljubav prema zemlji to što pokreće ovu navalu radosti -- nego borba, sportska slava, igra, veličanstvenost najvećeg od svih takmičenja.

Ponavljam, bistriji su oni od vas koji su otvoreno tvrdili da je rat prirodni cilj kraljeva i otmenih ljudi. Oni najveći od vas, oni koji imaju najviše života u sebi, najuzvišeniji, su više od svih posvećivani vašem načinu života. Shodno tome, najniži od vas su smatrani nedovoljno vrijednim za pristup sjajnom društvu ratnika. Prostak se ne smije usuditi da želi status ratnika. I danas, baš kao i u stara vremena vi gajite samo prezir (koji se ispoljava u svom punom intenzitetu u vremenu rata) prema istinskim mirotovorcima. Vaša priroda je danas ista kao i prije hiljadu godina. ”U mračnoj svojeglavosti britanskog ratnika još uvijek opstaje prećutna jarost skandinavskog Berzerkera ”. I uzaludni su, besplodni i neozbiljni svi napori da se ogradi i uguši najdrastičniji i najnjegovaniji izraz vaših prirodnih instinkta.

Ali u ratu, kao i u svim drugim životnim igrama, vi zadovoljavate vaš moral time što primjenjujete i držite se zapanjujuće preciznosti. Na taj način vas ubistvo ostavlja nedirnute i čiste: ali ubiti na neki drugi način nije gospodski. U ponekim od tih finih detalja u ponašanju u ratu i duelima može da se krije neki stvarni moralni značaj. Ali nas zapanjuje da jednostavno držanje i praktikovanje preciznih pravila vama daje dovoljno osjećaja ispravnosti da potpuno olakšate svoju savjest.

Da se vi zaista brinete za pravdu i nepravdu umjesto za sportsku ”pravu stvar” ili čast, kakva bi samo poplava užasa, sažaljenja i klonulosti pratila svaki od vaših ratova: sa kakvom biste samo neobuzdanom žurbom trčali da se međusobno utješite; sa kakvim biste potresima moralnog užasa analizirali iznova i iznova katastrofalno ludilo iz kojeg ste upravo izašli. Blagi Bože! Upravo se poubijali desetine, stotine hiljada ljudi, očeva i sinova: u ljutom bijesu borbe vi ste ih sasjekli, ugušili, udavili, iskasapili i oslijepili. Bezbroj roditelja punih ljubavi, djece, prijatelja su se probudili u znoju iz noćnog košmara i užasne slike konačnog očaja, iz nagomilanih jezivih agonija. A sada, kada je sve gotovo, trčite li u svoje crkve, uplakani, bacate li se pred noge sveštenika i pred oltar, užasnuti mišlju da su ubistva koja ste počinili možda mogla biti izbjegnuta i da barem dio odgovornosti možda leži nad vašim glavama? Jer zasigurno, ako postoji čak i najbljeđa mrlja krivice, najmanji trag ljage, zrno, nevidljiva pjega, previd, trenutno nestrpljenje, ponos, bezobzirnost, radi koje niste potpuno, potpuno i potpuno nevini, tada je zaista potrebno svo Božije Saosjećanje i svo bezgranično Božije opraštanje.

Ali vaši ratovi nisu nikada ni prestali, jer istorija ih zapisuje, i to ako ne sa istom onom navalom ponosa i drskosti sa kojim su i započeti. Da li se ikada Te Deum pretvorio u Mea culpa? Da li je ikad rat ušao u istoriju drugačije nego kao slavna avantura, slavna u pobjedi i slavna u propasti? A čak i ako se, nakon stotinu godina, neki istoričar tu i tamo usudi da dirne u besprekornost vaših ciljeva makar i jednom jedinom vjerodostojnom sumnjom, da li je ikada to probudilo krivicu makar i hiljadu puta slabiju od probuđenog ponosa i sreće koji se javljaju uz sjećanje na ratne podvige, koliko god daleki bili?

Upravo ste prošli kroz najdivljiji i najuniverzalniji od svih ratova. Pretražite dobro vaša pamćenja i vašu štampu. Gdje je smirena skromnost, strahopoštovanje, drhtanje i zapanjenost koji su morali prekriti svijet kada je objavljeno primirje? Zar niste odmah poslali predstavnike da se nagađaju i trampe, da optužuju i osuđuju? I iznad svega da održe vaše nacionalno dostojanstvo! Pa kakvo dostojanstvo molim vas? Šta je ikome od vas ostalo od dostojanstva? Šta je ostalo od čestitosti bilo kome ko je učetvovao u bijesnim i bogohulnim pirovima ovih pet godina?

Vi mrzite rat? Besmislica; vi uživate u njemu. Ako se desi da u prolaznom umoru koji prati naporan trud malo zastanete da razmislite, vi se ne usuđujete razmišljati o korijenima zla da ne biste slučajno učinili ratove nemogućim. Vi se majete sa par propisa, zakona o bojnim otrovima, Flammenwerfer pravila, naoružanim i nenaoružanim brodovima i sličnim uzaludnim trivijalnostima. Vi jedni druge zovete ”nesportskim” -- a dan kasnije ste spremni, ako se ukaže prilika, da se ponovo otisnete u isti stimulišući poduhvat.

Pa ipak, tvrdim, zbog svega ovoga vi nikad ne možete biti krivi u svojim sopstvenim očima – ni jedan od vas. Osuda može doći samo od nekoga koji ne dijeli vaš moral. Vaša savjest vas ne može peći, jer vi niste uradili ništa loše. Rat je glavni simbol vašeg života, pravi i pobjednički izraz vaših instinkta. Zato, koja god crkva i religija propovjeda u periodima između borbi, vi se sjećate svih vaših ratova sa čežnjivim ponosom kao najvažnijih događaja u vašem postojanju. Sjaj i divota rata, i u piriremi, i u akciji i u prisjećanju, u ritmu armija koje vježbaju, u bezumnom uzbuđenju borbe, u veličanstvenoj komemoraciji spomenika i pjesama i raznih drugih motiva, to je cvijet vaše civilizacije, kako materijalne tako i duhovne. Ni u čemu vi niste toliko efikasni kao u ratu; ni u čemu tako istiniti prema sebi. Napete do krajnjih granica u ovoj strahovitoj igri, vaše sjajne sposobnosti nalaze punu i žestoku vježbu. I ko god vas pod Božjim krovom prekori ili obeshrabruje, postaje vaš vječni neprijatelj.

Razvijajući ovu temu, ja nisam u stanju da preuzmem na sebe da odgovorim na sve primjedbe koje se javljaju čak i meni. Naravno jednim dijelom, na neke od ovih primjedbi nije ni moguće odgovoriti i po mom mišljenju one same vrve od primjedbi. Dijelom su u pitanju besplodne primjedbe. Ali dotičući neke od njih, možda mogu moj stav da učinim jasnijim. Podsjetićete me, na primjer da kada god je rat bio objavljen, mi Jevreji smo odgovorili na poziv jednako spremno kao i vi. Statistike (koje su prilično vjerodostojne u ovakvim uopštenim stvarima) ovo pokazuju. Ali ne vjerujem da mi to radimo iz istih motiva. Nas mnogi razlozi navode na to. Mi smo svuda, uglavnom, stranci. Osjećaj inferiornosti u našem statusu vodi nas u ekstremne žrtve da bismo opravdali naše zahtjeve za jednakošću. I više od toga: mi Jevreji smo toliko često i snažno podsjećani, u svim liberalnim zemljama zanovanim na ustavu, da treba da smo zahvalni za dozvolu što tu živimo, da mi zbog toga razvijamo osjećaj zahvalnosti koji je ne samo nesrazmjeran nego povremeno i groteskan. Našu djecu uče godinu za godinom, u školama i drugdje, da porede svoju trenutnu slobodu i ravnopravnost sa ugnjetavanjem i gorčinom koja je bila okruženje njihovih roditelja drugdje. Često ovaj kontrast onakav kakav je oslikan u njihovoj mašti ne odgovara realnosti. Ali bilo kako bilo ova neprestana i snažna podsjećanja stvaraju svoj efekat. Dijete skoro povjeruje da je Amerika postala ”sobodna zemlja” isključivo za dobrobit potlačenih stranaca, i umjesto da prihvate američki sistem vladanja odmjereno, sa pravim odnosom poštovanja i kriticizma, razviju suspregnutu histeriju zahvalnosti. Ovo nije zdrav i prirodan osjećaj. Djeci ne bi trebalo nametati takve osjećaje. A ako pitanje doprinosa slobodi dođe na red, mi Jevreji smo učinili jednako mnogo za oslobođenje čovjeka kao bilo koji drugi narod. Ali Jevrej, ugnjetavan par excellence, počinje da gleda na američku slobodu kao na ličnu uslugu. Nije ni čudo da Jevreji žure da se bore za Ameriku. Pa ipak, nasuprot ciframa, i dalje postoji snažan utisak u inostranstvu da su Jevreji ”potkazali u svojoj dužnosti”, da su bili ”zabušanti”. Ovo osjećanje se javlja iz instinktivnog priznavanja te razlike među nama. Mi Jevreji ne volimo borbu. Vi neznabošci volite. Povrh toga, zato što volite borbu, vi ste mnogo spretniji od nas u sakrivanju povremene odbojnosti prema borbi. Zaista, očigledno je da što se više bojite da uzmete učešće u borbi, više ćete je veličati i idealizirati: dok Jevrej koji se boji pridodaje svom kukavičluku još i stvarnu i otvorenu nenaklonost.

Ali mimo ovoga, mi ne smijemo zaboraviti da sa školama zapadnog svijeta otvorenim za našu djecu, vaš pogled na stvari biva postepeno utisnut u našu stranu psihologiju. U drugim dijelovima ove knjige pisaću o stvarnim i očiglednim uspjesima vaših napora. Ali samo ću primijetiti ovde da su jevrejska djeca u vašim školama upućena da osjećaju da je ne voljeti borbu znak kompletne inferiornosti. Odlučno da postane jednako vama, jevrejsko dijete preduzima, često i uspješno, da promijeni svoj stav i postane borbeno. Ali to je vještački uspjeh. To što vi radite instinktom, ono radi iz osjećaja obaveze. Ono se bori sileći se na to. Ono nema vaš prirodni dar i poticaj na borbu.

Naravno, dok ja pokušavam da ustanovim, između ostalih, i ovu razliku, reći ćete mi da je ”opasno generalizovati”. Interesantno je sa kojim konačnim sudom ova opšta teza treba da slomi onoga koji generalizuje. Pretpostavimo da je tačno da je opasno generalizovati: zar nisu mnoge neophodne stvari opasne – kao na primjer radjanje djece ili kopanje uglja? Istina je ne manje istina samo zato što je opasna -- tj. otvorena za zloupotrebu. Pa ipak, najozbiljnije istine se i mogu iskazati samo kao generalizacije. A ova najozbiljnija istina je jedna od takvih, ova suprotnost odnosa prema ratu između Jevreja i neznabošca. I dok god suprotnost postoji, biće jača od volje, jača od razuma. Dok smo god na suprotnim polovima, moraćemo da činimo stalne i izvanredne napore da se složimo jedni uz druge.

---------------------- 

No comments:

Post a Comment